Štampa 

Piše: Duško JOVANOVIĆ, poslanik u Skupštini RCG ( 6. maja 2001. godine "DAN")

Neposredno uoči samog čina glasanja na proteklim aprilskim izborima, a što nije bilo slučajno, crnogorski poštari su krenuli sa podjelom privatizacionih vaučera.
Koliko birača, toliko i vaučera. Neko dobija i duplo.
Stižu i onima koji su davno umrli.
Koga nema u biračkom spisku, nema ga ni za vaučere.


Većina građana Crne Gore primila je te vaučere, a da ne zna ni šta su, kao ni šta će sa njima da rade.
Bez obzira čija su sve iskustva korišćena u pripremi ovog procesa, već na samom početku se vidi da postoje određene građanske diskriminacije.
Na primjer, pravo na vaučer u istom iznosu ima onaj građanin koji je prije pola godine postao punoljetan, i onaj koji je zaradio punu starosnu penziju izgrađujući „bogatstvo" koje se danas „dijeli".
Ili, pravo na vaučer nema onaj građanin koji će tek za pola godine postati punoljetan, iako su mu recimo roditelji čitav radni vijek proveli radeći u društvenoj svojini, a preminuli na primjer godinu dana prije podjele vaučera. U ovom slučaju niko u porodici neće imati pravo na vaučer.
Ili će isto pravo na vaučer ostvarivati radnik koji je penziju zaradio, na primjer u Duvanskom kombinatu Podgorica, a onaj što je penziju stekao radeći u državnoj administraciji, iako su radnici iz proizvodnih preduzeća već jedanput ostvarili pravo na dio besplatnih akcija po osnovu svog minulog rada u matičnom preduzeću.
Bilo bi još puno toga, i ali, i ili, ukoliko bi se dokazivalo, ili ukazivalo, na pravednost ili pravičnost, samog procesa.
Iz štampe, a i iz propratnog pisma pristiglog uz vaučere građani Crne Gore saznaju da je država navodno riješila da svome građanstvu navodno „podijeli" ni manje ni više nego dvije milijarde maraka kroz navodnu vrijednost 225 preduzeća.
Kako se došlo do broja od 225 pitaju se građani. Da li je moguće da je Crna Gora imala, i dalje ima toliko društvenih preduzeća.
Naravno da nije imala.
Ali je zato država jedno preduzeće „Agropolimlje" - Berane podijelila na osam preduzeća, jedan „Radnik" - Bijelo Polje podijelila na šest, jedan „Drvoimpeks" - Podgorica podijelila na čak 12 preduzeća, jednu „Duklju" - Podgorica podijelila na četiri, jedan „Mašinopromet" - Podgorica podijelila na tri preduzeća itd., do broja 225.
Savjet za privatizaciju, odnosno Republika Crna Gora, u ovom slučaju tvrdi da ukupan kapital koji se u ovih 225 preduzeća nudi DŽABE Crnogorcima, i svima drugima koji to nijesu, iznosi oko 2 milijarde maraka, ili 2 hiljade miliona maraka.
Naravno, po procjeni vrijednosti kapitala izvršenoj ravno prije deset godina.
Bog sami zna, kada bi se procjena vrijednosti tih preduzeća uradila sada, koliko bi nula od ovih milijardi otpalo.
Kada se malo bolje sagleda struktura „kapitala" tih preduzeća koja se „daju" građanima, da se primijetiti da jednu milijardu ili 50 odsto kapitala, za koji će se građani Crne Gore utrkivati, čini dio procijenjene vrijednosti JEP Elektroprivreda Crne Gore" -Nikšić, u navodnom iznosu od 645.703.488 maraka, i dio procijenjene vrijednosti „Željezničko-transportnog preduzeća" Podgorica u navodnom iznosu od 433.953.058 maraka.
Znači cio kapital za koji će se građani ove godine ćerati po Crnoj Gori čine 223 preduzeća sa navodnom vrijednošću, od prije deset godina. Od jedne milijarde (hiljadu miliona) maraka, i dva preduzeća (struja i željeznica) sa svojom milijardom maraka.
Po ovoj procjeni pola Crne Gore bi trebalo vaučerski da kidiše na Željeznicu i Elektroprivredu.
S obzirom na takvo stanje građane Crne Gore, njih oko 200 hiljada, buduće suvlasnike Elektroprivrede i Željeznice, trebalo bi da interesuje više stvari.
Prvo, da li će kao budući manjinski akcionari moći da uživaju privilegije jeftinije struje ili besplatnog prevoza željeznicom.
Drugo, da li će im prije ulaska u „poslovni brak" sa Željeznicom ili Elektroprivredom biti omogućeno da u skladu sa zakonom izvrše uvid u poslovno stanje ovih preduzeća.
Na primjer, da vide da li su ova preduzeća kome dužna i koliko, i da li možda i njima neko duguje, i koliko.
Da, ne daj bože, ne posluju sa gubitkom.
Evo prilike da se vidi koliki je u stvari dug Kombinata aluminijuma Elektroprivredi, ili Željeznici, i obrnuto.
S obzirom da 50 odsto kapitala za masovnu vaučersku privatizaciju potiče iz samo dva preduzeća građani Crne Gore će se sa pravom pitati da li će ta polovina građana Crne Gore i imati mogućnost da učestvuje i odlučuje u poslovanju za dva preduzeća.
Evidentno da neće.
Naime, tih navodnih 434 miliona maraka koliko će „razgrabiti" građani čini 32 odsto ukupno procijenjene vrijednosti Željeznice, a 645 miliona maraka iz Elektroprivrede čini 31 posto procijenjene vrijednosti tog preduzeća,
Biće, dakle, manjinski akcionari.
Kako je biti manjinski akcionar najbolje znaju manjinski akcionari nikšićke Pivare.
I ne samo to, 90 odsto preduzeća, i isto toliko kapitala, koji se nudi u postupku masovne vaučerske privatizacije je manjinski.
Većinski kapital, odnosno kontrolni paket akcija, čuva se za odabrane.
Što će reći da će velika većina građana Crne Gore u postupku masovne vaučerske privatizacije dobiti samo još jednu prevaru.
Jedino što je stvarno tačno jeste to da građani Crne Gore u ovom postupku ne mogu da izgube ništa.

 

Koliko su realne procjene vrijednosti preduzeća

Koliko je u stvari realna procjena kapitala koji se nudi građanima Crne Gore najbolje odslikava prikazana vrijednost preduzeća „Jugooceanija" -Kotor.
Ovo preduzeće navodno vrijedi oko 100 miliona maraka po prikazanoj vrijednosti u Planu privatizacije za 2001. godinu.
Možda je unazad 7-8 godina ovo preduzeće sa pomorskom flotom, koju je tada imalo, toliko i vrijedilo.
Međutim, danas to preduzeće ne vrijedi ni petinu od tog nekadašnjeg kapitala.
I to malo kapitala što je u „Jugooceaniji" Kotor „sačuvano" i „spašeno", najverovatnije je zahvaljujući zalaganju predsjednika Upravnog odbora - savjetnika „predsjednika" Republike Crne Gore.
Nažalost, mnogo je u Crnoj Gori primjera kao što je „Jugooceanija".

 

Kombinat aluminijuma Podgorica

Kombinat aluminijuma Podgorica je procijenjen (nekada davno) na nešto više od 476 miliona maraka.
Od ovog iznosa građani će putem vaučera moći da „trguju" nešto više od 10 miliona maraka, ili sitnih 2,2 odsto.
Iz režimske štampe, krajem aprila, saznaje se da je reprogramirano 157 miliona dolara duga Kombinata aluminijuma.
Prevedeno na narodni jezik, KAP je dužan najmanje 157 miliona dolara ili preko 300 miliona maraka, a vraćanje toga duga je, državnom intervencijom i garancijom, privremeno odloženo, do 15 godina.
Prilikom ovog reprogramiranja ili odlaganja duga, na površinu su isplivale još neke pojedinosti iz KAP-ovog poslovanja.
Naime, prije tri godine, na velika, i politička, i ekonomska vrata, u Crnu Goru, i KAP, stigla je švajcarska kompanija „Glenkor".
Poslovni angažman „Glenkora" javno je zastupala i branila čitava crnogorska Vlada na čelu sa predsjednikom.
Tek sada saznajemo, zahvaljujući Amerikancima, da je kredit koji je "Glenkor" dao Kombinatu aluminijuma 1998. godine imao karakteristike zelenaškog.
Kako li su tu „sitnicu" propustili crnogorski eksperti.
Svih ovih godina, sva politička i ekonomska vladajuća crnogorska „elita" veličala je švajcarski „Glenkor" i njegove stručnjake.
O kredibilitetu da se ne govori.
Međutim, koje li ironije, ponovo zahvaljujući Amerikancima, tek sada do crnogorske javnosti stiže podatak da se vlasnik „Glenkora" prije deset godina preselio iz Amerike u Švajcarsku kako bi izbjegao optužnice koje su ga teretile za utaju poreza, reket i kršenje trgovačkih sankcija.
Kakva država takvi i partneri.