IT Black White 2 - шаблон joomla Авто

Piše: Duško JOVANOVIĆ, poslanik u Skupštini RCG (četvrtak, 17. jun 1999. godine "DAN")

Događaji u toku agresije NATO-a na našu zemlju, pokazali su da je propagandni rat jedna od najvažnijih činilaca koji opredjeljuje pobjednika.


Svjestan toga, agresor je, kako u pripremi tako i u toku agresije, veliku pažnju posvetio baš ovom pitanju. Aktivnosti su vođene na dva, uslovno rečeno, informativno - propagandna fronta.
Jedan front je bio informativni prostor agresorskih, kao i trećih zemalja, dok je drugi front, bio informativni prostor Savezne Republike Jugoslavije.


I za jedan i za drugi, bilo je neophodno obezbijediti snage za borbu na tom frontu. Te snage su za medijski prostor agresorskih i trećih zemalja bile oličene u specijalizovanim informativnim kućama kao što su Si-En-En i Bi-Bi-Si, kao i druga državno informativna glasila iz agresorskih zemalja.
Snage za borbu na informativnom frontu SR Jugoslvije, same su se prepoznale i nametnule agresoru. To su bila državna informativna glasila Republike Crne Gore. Od početka agresije, za Radio-Televiziju Crne Gore, propagandna mašinerija NATO, bila je osnovni izvor informisanja građana Crne Gore, što će reći, građani Crne Gore su, maltene uživo, na svojim TV aparatima, pratili agresiju NATO-a na svoju zemlju.
Da bi pored slike imali i ton (što je slika bez komentara), domaćin je na brzinu okupio određeni broj prevodilaca tako da je "ugođaj" bio potpun.
Za pokrivanje medijskog prostora informativnim materijalnom iz agresorskih zemalja u Srbiji je za agresora bilo više problema.
Prvi je bio jedinstven patriotski pristup informativnom prostoru Srbije svih režimskih, kao i gotovo svih opozicionih medijskih kuća.
Za razliku od Srbije, situacija u Crnoj Gori bila je u potpunosti drugačija, svi državni crnogorski mediji, kao i jedan veliki broj nezavisnih državnih medija stavili su se u službu, ili podršku agresoru. Koliko je propagandni rat bio važan za agresora, govori i sastanak koji su krajem aprila upriličili lideri NATO pakta (22.-24. aprila), čiji je jedan od zaključaka bio da je propaganda, koja je trebalo da prati agresiju u potpunosti zatajila.
Na tom sastanku je odlučeno da se izvrše hitne kadrovske promjene u propagandnom štabu u Briselu, i izvršene su, tako da su kontrolu djelovanja medijskog štaba preuzeli SAD i Velika Britanija.
Glavni medijski zadatak radio propagandnog djelovanja na teritoriji SRJ dobijaju Radio "Slobodna Evropa" i Vašington "Glas Amerike". Date su veoma precizne instrukcije voditeljima programa i dopisnicima od kojih treba izdvojiti neke:
- širiti krug učesnika u programima među poznatim ličnostima u SRJ i izvan SRJ, za koje se procjenjuje da su protiv režima u Beogradu;
- sagovornike, koji se pokažu kao "pogrešan izbor", ne puštati u program;
- što više priloga o padu morala građana, nestašicama, sve većem razočarenju i nezadovoljstvu, protestima, sve većem nejedinstvu, bježanju u inostranstvo itd;
- pratiti jugoslovenske državne medije i prenositi sve što može da posluži za njihovo kompromitovanje, kao i kompromitovanje aktuelne vlasti;
- posebno važno i obavezujuće za sve je da ne demantuju ništa što je objavljeno.
Površno analizirajući, prvenstvo državne medije u Crnoj Gori, može se sa sigurnošću zaključiti, da su crnogorski mediji, više nego ispoštovali "Briselske preporuke", pa čak uradili i više od toga, odnosno, ove preporuke su postale državna politika Crne Gore.
Građani Crne Gore će veoma lako u ovim "preporukama" prepoznati i Televiziju Crne Gore, i "Pobjedu", kao i mnoge takozvane nezavisne medije koje ne treba pominjati, iz razloga što je njihova uređivačka politika stvar njihovih osnivača.
Problem je u tome što je osnivač RTV CG i "Pobjede" Skupština RCG, kao i da sredstvo za rad ovih medija, koji nažalost u svom radu slijede "preporuke" iz Brisela, obezbjeđuju građani Crne Gore, kroz ne male poreze.
Informativna podrška agresoru iz "zvanične" Crne Gore, kroz uređivačku politiku "zvaničnih" državnih glasila, imala je svoj kontinuitet, i svoj razvoj.
Naime, u početku agresije crnogorski zvanični mediji imali su transmisionu ili prenosnu ulogu, da informaciju prenesu od agresora do krajnjeg korisnika, to jest građanina naše dražve.
Međutim, vremenom, rukovodeći se "Briselskim preporukama", "zvanična" medijska Crna Gora pruža svoj doprinos agresoru svojim sopstvenim informativnim i takozvanim "političko-edukativnim" emisijama.
Sa takvom praksom "zvanična medijska" Crna Gora nastavlja i nakon prestanka agresije NATO-a, tako da domaća "informativna agresija" od strane aktuelne crnogorske vlasti, nad građanima Crne Gore traje nesmanjenom žestinom.