IT Black White 2 - шаблон joomla Авто

Piše: Duško JOVANOVIĆ, poslanik u Skupštini RCG (ponedjeljak, 14. jun 1999. godine "DAN")

Ne manje značajna od političke podrške, bila je i vojna podrška agresoru od strane aktuelne crnogorske vlasti. Čitavo vrijeme agresije, radilo se o indirektnoj podršci, pošto za direktnu vojnu podršku nije bilo potrebe, iz razloga što je izostala upotreba kopnenih trupa NATO-a, odnosno takozvana invazija.
Dakle, indirektna vojna podrška NATO agresoru od strane crnogorskog režima svodi se na poteze crnogorske vlasti, koji su imali za cilj, slabljenje Vojske Jugoslavije i njene odbrambene moći.


Značajno uvećanje brojnosti pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Crne Gore, kao i naglo jačanje aktivnosti uniformisanih radnika MUP-a, a koje nijesu bile usmjerene prema agresoru, imali su svjesno planiran cilj, a to je sprečavanje povećanja stepena borbene gotovosti Vojske Jugoslavije.
Inače, MUP, iliti "Oružane snage", kako ih zovu crnogorski funkcioneri, svoj ubrzani tehnološki, a posebno brojčani razvoj započeo je uoči predsjedničkih izbora 1997. godine.
Razlog je javnosti poznat, a to je značajna pomoć jednom predsjedničkom kandidatu, kao i obezbjeđenje dijela nedostajućih glasova kroz zaposlenje u policiju. Na taj način kandidat je silom novca i policije, oteo predsjedničku stolicu, a građanima Crne Gore uskratio pravo na slobodno i demokratsko izjašnjavanje.
Aktuelna vlast u Crnoj Gori, svjesna ovakvog načina osvajanja vlasti, a svjesna i svjesnosti građana Crne Gore o načinu izbornog procesa, iz bezbjednosnih i političkih razloga i dalje nastavlja sa uvećavanjem policijskog aparata.
Taj aparat je uvećan od pet do sedam puta u odnosu na brojčano stanje policije koje je postojalo do zakazivanja predsjedničkih izbora 1997. godine.
Takođe, aktuelna crnogorska vlast namjerno podstiče i potpomaže stvaranje parapolicijskih snaga u pojedinim djelovima Crne Gore.
Od nastanka opasnosti od agresije NATO pakta, a naročito nakon agresije, aktivnosti na mobilizaciji policije u Crnoj Gori teku ubrzanim temnpom. Ova ubrzana mobilizacija imala je dva cilja, a niti jedan od njih nema nikakve veze sa agresijom.
Kao prvo, strah od mogućnosti gubitka vlasti, jer paranoični strah od sopstvenog naroda, za kog su mislili da samo čeka "povoljnu" situaciju pa da kidiše na njihove fotelje. Taj strah vuče istorijske korijene još od 1989. godine, kao i svježa sjećanja iz januara 1998. godine.
Drugi razvoj ubrzane mobilizacije je da se vojsci, a s obzirom na proglašeno ratno stanje makar oteža, ako već ne može da se onemogući sprovođenje mobilizacije, i popuna ratnih jedinica. Prednost kod prijema u jedinice MUP-a imaju svi oni koji se nijesu odazvali na poziv Vojske Jugoslavije.
Podsjećanja radi, vojska je svoje dužnosti na poslovima odbrane zemlje obavljala, a i dalje obavlja, krajnje profesionalno, i totalno apolitično. Takođe, Socijalistička narodna partija Crne Gore je na početku agresije, više puta isticala, da je za vrijeme trajanja ratnog stanja, borba za vlast ne zanima, te da svoje potencijale stavlja u službu odbrane otadžbine.
Kako su u strahu bolježivotne koalicije velike oči, to se aktivnosti MUP-a ubrzano odvijaju, i to u sledećim pravcima:
- uniforme MUP-a oblače i pojedinci koji imaju kriminalnu prošlost;
- angažuju se i policijska pojačanja iz Republike Srpske, (ko će kome pomoći, ako ne reformista Dodik remormisti Đukanoviću);
- na objektima državnih organa, kao i Televizije i "Pobjede" postavljaju se mitraljeska gnijezda;
- maltene u centru grada, odnosno ispred improvizoanih policijskih kasarni (bivših hotela) prave se bunkeri od vreća sa pijeskom;
- uvod se kvazipolicijski čas na ulicama Podgorice;
Poseban kuriozitet predstavljaju bunkeri policije na graničnom prelazu prema Albaniji, usmjereni prema teritoriji Crne Gore, odnosno SRJ, a ne prema potencijalnom agresoru na našu zemlju, odnosno Albaniju.
Cilj svih ovih radnji i aktivnosti nije NATO agresor, već sprečavanje jačanja borbene moći, i stepena borbene gotovosti Vojske Jugoslavije, i čuvanje bolježivotnih fotelja crnogorskog režima.
Veliki broj poštenih građana u uniformama crnogorske policije osjeća se veoma nelagodno, dok svakodnevno, na svakoj većoj raskrsnici u Crnoj Gori vrši pregled, pretres i evidenciju, kako vozača, tako i putnika u vozilima.
Ovo je neophodno da bi se sprovela u život upozorenja Vuka Boškovića, pomoćnika ministra MUP-a, upućenog građanima Crne Gore, da ne izlaze iz svojih domova, osim naravno povodom radne obaveze.
Za "Pobjedu" od 31.3.1999. godine, pomoćnik ministra Vuk Bošković je izjavio sledeće: "Kako su INTERVENCIJE NATO snaga bile usmejrene prema vojnim ciljevima u Crnoj Gori, pokazalo se sasvim opravdanim UPOZORENJE, da građani treba da ostanu u svojim domovima".
Nije na odmet pomenuti saradnju specijalnih snaga cnrogorske policije i američkih kolega neposredno pred agresiju na našu zemlju. Naime, američka delegacija je na poziv Crne Gore, a možda i na sopstveni zahtjev, izvršila pregled kasarne MUP-a u kampu na Zlatici u Podgorici. Izvršili su uvid u kapacitete MUP-a RCG, i prisustvovali dijelu specijalne obuke pripadnika specijalnih snaga MUP-a.
Nakon ove posjete, jedan broj komandira specijalnih jedinica MUP-a, je pošao na doobuku u Ameriku. Početkom agresije naređeno im je da se vrate.
U vrijeme trajanja agresije, agresor daje namjensku finansijsku pomoć Vladi RCG, za finansiranje MUP-a, iliti oružanih snaga RCG.
Ne treba biti previše pametan, pa zaključiti, da agresor, ni u kom slučaju, ne bi učestvovao u finansiranju oružanih snaga Crne Gore, oličenih u MUP-u, da nije bio uvjeren da će aketuelna crnogorska vlast učiniti sve da iste ne budu upotrebljene protiv njega.
Ovi primjeri dovoljno govore da ogromno snaženje policijskih snaga u Crnoj Gori, prije i za vrijeme agresije, nije imalo za cilj odbranu države, već odbranu vlasti, i onemogućavanje Vojske Jugoslavije da podigne stepen borbene gotovosti na nivo koji garantuje uspješno suprotstavljanje agresoru, i odbranu Savezne Republike Jugoslavije.
Više nego dovoljan dokaz vojne podrške aktuelne crnogorske valsti agresoru.