IT Black White 2 - шаблон joomla Авто

Piše: Duško JOVANOVIĆ, poslanik u Skupštini RCG (petak, 11. jun 1999. godine "DAN")

Potpuno je logično, a što je Savezna Vlada odmah i uradila, da država na koju je agresija izvršena, prekine diplomatske odnose sa zemljama agresorima.
Međutim, Vlada Republike Crne Gore odmah nakon toga saopštava da će "odlučno istrajati na pružanju pune saradnje" sa zemljama čiji avioni ubijaju našu djecu, rodbinu, prijatelje, bombarduju nas, naš narod i državu.


Da podsjetimo Savezna Vlada je donijela odluku o prekidu diplomatskih odnosa sa SAD, Velikom Britanijom, Francuskom i Njemačkom. Ta i takva odluka je bila signal crnogorskom režimu da odmah intenzivira saradnju u najvećoj mogućoj mjeri baš sa tim zemljama.
Ako nam je poznata, a jeste, "diplomatska" aktivnost Mila Đukanovića neposredno prije agresije, onda je ovakav stav zvanične Crne Gore potpuno očekivan. Ovakvim svojim stavom, a i kasnijim potezima, zvanična Crna Gora se sve otvorenije stavlja u službu agresora na našu zemlju.
Državni organi Crne Gore su očigledno morali slijediti instrukcije dobijene u Londonu krajem februara mjeseca. Naime, na konferenciji u Londonu, na kojoj je prisustvovao Milo Đukanović, iz Jugoslavije su pozvani i politički lideri partija sa Kosmeta, Sandžaka i tzv. Vojvođanskih autonomaša. Dakle, sve sami osvjedočene patriote ove države. Njima su se pridružili i predstavnici parlamenta Albanije, tako da je društvo bilo kompletno.
To društvo nije okupilo ni demokratija, ni ekonomski prosperitet, okupila ih je želja za rušenjem legitimne vlasti u Beogradu. Po pitanju odnosa prema Beogradu, a posebno prema predsjedniku Jugosalvije, njihovi stavovi su apsolutno identični.
Te stavove najbolje oslikava izjava Pandeli Majka albanskog premijera koji kaže:
"Stabilnosti na Balkanu ne može biti, dok god je Milošević na čelu beogradskog režima".
Ovakav stav je Milo Đukanović ponovio, u skoro svim agresorkim centrima, koje je posjetio, za vrijeme trajanja agresije.
Znači, odnos prema vrhovnom komandantu Vojske Jugoslavije, i legitimnom predsjedniku SRJ, je u potpunosti identičan, i kod albanskog premijera i kod tzv. crnogorskog predsjednika.
Po povratu iz Londona Milo Đukanović daje instrukcije Vladi Crne Gore, koja hitno zasjeda, i donosi sramnu odluku o proglašenju neutralnosti Crne Gore. Ta odluka se po hitnom postupku prosleđuje ambasadorima zemalja članica NATO pakta u Beogradu, i to direktno, bez posredovanja Saveznog ministarstva za inostrane poslove. Ova, ovakva odluka, je protivustavan pokušaj nasilnog proglašenja samostalnosti Crne Gore.
Odluka Savezne vlade o prekidu diplomatskih odnosa sa četiri glavna nosioca NATO agresije na našu zemlju, toliko je potresla "zvaničnu Crnu Goru" da su crnogorski funkcioneri, u znak saradnje sa NATO-om, odlučili da i onako rijetku komunikaciju sa Beogradom, skoro u potpunosti prekinu.
Birajući između dva savjeta, Vrhovnog sajveta odbrane Jugoslavije, i Savjeta NATO-a, Milo Đukanović je izabrao za komunikaciju ovaj drugi, što u Crnoj Gori nikoga nije posebno iznenadilo.
Normalno, saveznici se pomažu, pa je ubrzo stigla poruka britanskog premijera Tonija Blera, koji u intervjuu televiziji Crne Gore obećava Crnoj Gori pomoć i zaštitu.
Robin Kuk izjavljuje da su: "Otvoreni mediji i sloboda izražavanja u Crnoj Gori, svetionik za čitav region". Komplimente ne štedi ni Joška Fišer, šef njemačke diplomatije, ali treba ipak izdvojiti izjavu Medlin Olbrajt:
"Crnogorci su srećni što imaju vođe poput Đukanovića".
Izgleda da gospođi Medlin jedno mladalačko iskustvo sa Crnogorcima nije bilo dovoljno.
I sve bi bilo lakše da uporedo sa komplimentima, na našu zemlju, pa i na Crnu Goru, padaju i bombe, i odnose nevine ljudske žrtve.
Padaju i avioni, bespilotne letjelice i rakete, međutim, tzv. crnogorski predsjednik jedino je zainteresovan za pad Miloševića, što na svojoj turneji po agresorskim zemljama pokušava predstaviti kao ključni uslov stabilnosti u regionu.
Dakle, "USTAVNA POLOVINA JUGOSLAVIJE" otvoreno traži od agresora na našu zemlju pomoć u svrgavanju vrhovnog komandanta oružanih snaga naše zemlje, sve to za vrijeme trajanja agresije.
Jedan od boljih primjera uspješne i plodotvorne saradnje sa agresorom crnogroskog režima, je i afera vezana za Ratka Kneževića.
Naime, radi se o gospodinu koji je jedno kraće vrijeme bio šef crnogorske trgovačke misije u Vašingtonu, i specijalni savjetnik Mila Đukanovića. Posredstvom te "misije", a za koju je Crna Gora izdvojila pozmašnu sumu deviza, građani Crne Gore ne vidješe nikakve koristi. Iz Amerike su nam sve ovo vrijeme stizali samo bombarderi sa svojim tovarom bombi.
Prema pisanju londonskog "Sandej tajmsa" protiv Kneževića u Velikoj Britaniji je podignuta optužnica i izdata međunarodna potjernica.
Na molbu Mila Đukanovića, kabinet Tonija Blera tražio je od ministra pravde da Britanija povuče međunarodnu potjernicu za Kneževićem (prema poslednjim podacima molba Đukanovića je uvažena).
Prema pisanju ovog lista taj svoj zahtjev Đukanović je obrazložio potrebom angažovanja Ratka Kneževića na rješavanju kosovske krize.
Sa ovim poslovnim aranžmanima Crne Gore u potpunosti se uklapa i saopštenje njene vlade koja na vijest o prekidu diplomatskih odnosa zaključi da će "odlučno istrajati na pružanju pune saradnje".
Ta ne mala "saradnja" je još jedan dokaz političke podrške agresoru od strane crnogorske vlasti.